Da, ideja da ženi muškarac nije potreban nekada je bila osnažujuća, neophodna poruka u svom specifičnom kontekstu finansijske i životne autonomije žena u patrijarhalnom društvu. Ali, danas kada su se žene izborile za svoju nezavisnost, ovaj stav je generalizovan u površni, iskrivljeni feminizam, koji dolazi sa visokom cenom odricanja od jedne od najosnovnijih ljudskih potreba - potrebe za ljubavlju i partnerstvom. A, ko tačno plaća ovaj emocionalni porez? Heteroseksualne žene. Ukoliko ste pripadnica lepšeg pola, verovatno ste se i same u nekom trenutku zapitale: „Da li mi zaista treba muškarac?“ Evo zašto je sasvim u redu ukoliko je odgovor bio „da“.
Da li mi treba muškarac?
U teoriji, verovatno ne. U praksi, isto uglavnom ne. Ali, duboko u vašem srcu? Da, apsolutno. Neke žene se smrtno plaše da priznaju da im je potreban muškarac jer misle da će ih to nekako lišiti sopstvene nezavisnosti, dok je drugim ženama verovatno laknulo kada su čule da nisu jedine koje duboko u sebi, uprkos svemu, osećaju im je zaista potreban muškarac pored njih, rame uz rame. Realnost je da, iako su mnoge žene imale toksične odnose sa muškarcima, to ih ne sprečava da žude za pravim, zdravim odnosom sa pravim muškarcem.
Emotivna trauma može naterati ženu da se odrekne muškaraca, ali kada rane pre ili kasnije zarastu, postaje sve teže i teže se držati podalje od romantičnih odnosa, jer zdrave romantične veze su u srži nas kao ljudi. Kao ljudska bića, kojeg god pola, imamo prirodnu potrebu za intimnošću, romantičnom ljubavlju i nežnošću koje prijatelji i porodica ne mogu uvek zameniti.
Odakle stav da snažnoj ženi ne treba muškarac?
Ukoliko muškarac priča o tome koliko njegova sreća i sposobnost da uspe u ovom surovom svetu počivaju na podršci i ljubavi koju dobija od svoje partnerke koja je uz njega na svakom koraku - to je romantično. Ako vaša 76-godišnja baka odluči da njen život jednostavno nije potpun bez romantičnog partnera kojeg nema pored sebe već godinama, da je usamljena i želi da posveti ono vremena što joj je ostalo uživajući sa nekime - to je hrabro i inspirativno. Ali, ako žena izjavi svoju potrebu za muškarcem i kaže da će, dok ne pronađe pravu ljubav i pravog muškarca, verovatno biti manje srećna (ne nesrećna) i verovatno hodati okolo sa hroničnim osećanjem da joj nešto nedostaje u životu?
Verovatno će je ohrabriti da odvoji malo vremena za sebe i nauči kako da učini sebe srećnom. I da, to stoji. To je preduslov da biste imali zdravu vezu sa bilo kojim muškarcem. Ali, u redu je i imati potrebu za istim, dokle god vas ona ne vodi u očaj. Poruka ovog modernog stava je jasna - u redu je da osećate prazninu ako nemate, recimo, posao koji volite i njemu treba da težite, ali nije u redu osećati prazninu ako nemate muškarca kojeg volite pored sebe, jer „samostalnim, uspešnim ženama 21., veka ne bi trebalo da budu potrebni muškarci.“ Da li je to baš zaista tako?
I uspešnim, samostalnim ženama može "trebati" muškarac
U redu je osećati da vam treba muškarac na čije rame ćete nasloniti glavu posle napornog dana. U čijem zagrljaju ćete se ugrejati, a očima otploviti. Pored kojeg ćete se probuditi i od kojeg će vam srce zaigrati. U redu je birati da želite muškarca pored sebe. Zašto? Jer to ne znači da ste zavisne i nesposobne. Već ljudska bića. U redu je, jer birate da želite muškarca pored sebe. U redu je biti zrela, ostvarena žena i napraviti svestan izbor da želite sa nekime to i da podelite, i da želite sve užitke koje vam pravi muškarac može pružiti.
Otprilike isto koliko je u redu priznati da vam je trebao otac. Možda osećate emotivnu toplinu i sigurnost u svom ocu, što bi impliciralo da dozvoljavate svom ocu da bude u ulozi u kojoj vam je potreban. Zašto onda nije u redu priznati da vam treba muškarac, koji nije vaš otac? Samo zato što to nije kul među čvrstim, uspešnim, „nezavisnim“ ženama kojima takav jedan ne treba? Samo zato što je veća verovatnoća da će vas potencijalno povrediti muškarac koji nije vaš otac? Izdati vas?
Pa, imati takav način razmišljanja je veoma tužan način da živite svoj život. Ovaj kratkovidni i potpuno pogrešan pogled na nezavisnost pravi bauka od romantične ljubavi ženama, ostavljajući toliko žena da misle da nešto nije u redu sa njima jer žele i osećaju potrebu da daju i primaju ljubav. Da, plašimo se starog bola. Istih obrazaca. Rana na srcu. Plašimo se neizvesnosti. Plašimo se da se odreknemo slobode. I onda, umesto da se otvorimo svim divnim potencijalima zdravog partnerstva prožetog jednakošću i obostranim prilikama za rast, koje nas ne lišavjau slobode i samostalnosti već motivišu da se razvijamo, pretvaramo se da nam muškarci nisu potrebni.
Zašto je u redu ukoliko vam je potreban muškarac u životu?
Ljubav je prirodna, zdrava, predivna i, možda iznad svega, oslobađajuća. Potreba za ljubavlju je takođe takva. U redu je ukoliko svoje primarno ispunjenje potreba nećete pronaći u muškarcu i romantičnoj vezi. U redu je ako su vam putovanja ili vaš posao, hobiji, prijatelji ili čak vi sami sebi najvažnije tačke fokusa u vašem životu. Međutim, najčešće postoji fluidnost u svim ovim hijerarhijama. Biti nezavisna, osnažena žena znači da redovno komunicirate sa sobom da biste ispoštovali stalno promenljivu strukturu onoga što zaista jeste, uključivalo to muškarca u vašem životu ili ne.
Stoga, kakve god da su vaše potrebe, postoji duboka moć u poštovanju i ispunjavanju istih - svih njih, pa tako i potrebe za ljubavlju, nežnošću, intimnosti, partnerom i muškarcem koji će ih ispuniti, ukoliko je ona jedna od njih.